br. 4
POUKA U KNJIZEVNOSTI ZA DECU


Cvijetin Ristanovic:

UMJETNICKO I POUCNO U PRICAMA ZA DJECU ALEKSE MIKICA


Problem odnosa pedagogije i knjizevnosti za djecu postoji otkako se ova knjizevnost izdvojila kao posebna grana. Srpska knjizevnost za djecu zacela se u vrijeme prosvjetiteljstva i, u duhu vremena u kome je nastala, imala je naglaseno poucni karakter.

Kritika o srpskoj knjizevnosti za djecu dugo vremena je poucnost smatrala njenom pozeljnom osobinom. Protiv vaspitnog u knjizevnosti za djecu, naravno u sirem i drugacijem smislu od onoga koji je podrazumijevan do sezdesetih godina dvadesetoga vijeka, ne ustaju ni najeminentniji stvaraoci i poznavaoci ovoga zanra - Dusan Radovic i Milovan Danojlic. Tako, na primjer, Dusan Radovic u raspravi u modernom u literaturi za djecu 1969. godine istice sljedece: "Kad se govori o tome da li literatura treba ili ne treba da vaspitava, pod vaspitanjem se uvek podrazumevaju dve-tri kategorije, a niko ne misli o tome da uciti decu da misle i da se izrazavaju takodje predstavlja vrlo vazan pedagoski zadatak. Zasto bi to bio manje vazan ili vise sumnjiv pedagoski zadatak nego na losim tekstovima uciti decu da vole majku, otadzbinu itd? Ako smo naucili decu da misle, onda smo ih osposobili da se snalaze u razlicitim zivotnim situacijama, ne literarnim, nego bas zivotnim." (Radovic, 1969, str. 121.)

Milovan Danojlic u cuvenoj studiji Naivna pesma zakljucuje da se vaspitnost u djecjoj poeziji podrazumijeva: "Izvorna i cista decja pesma ne moze biti nevaspitna. Dobar pedagog uvek ce se moci njom posluziti, a da je pri tome ne povredi. Umetnicku lepotu ne treba poucavati istini, moralnosti i plemenitosti, posto nas ona tim nacelima i osecanjima sama nadahnjuje." (Danojlic, 1976, str. 65.)

Pored Radovica i Danojlica o pouci u knjizevnosti za djecu raspravljali su i drugi knjizevni istoricari i kriticari: Vladimir Milaric, Voja Marjanovic, Novo Vukovic, Tihomir Petrovic i drugi.

U svojim radovima o poetici knjizevnosti za djecu Vladimir Milaric je u prvi plan stavljao igru, mastu i humor, ali u njegovim Zapisima o decjem pesnistvu, nalazimo i ovakav stav o imanentnom prisustvu pouke u poeziji za djecu: "Naivni, verujuci pesnik (. . .), u nacelu, svakom pesmom vaspitava. Decje pesnistvo otkriva naivno lice sveta, nosi u sebi vecni optimizam i svezinu postojanja, sto je samo po sebi znacajan vaspitni cin." (Milaric, 1973, str. 69.)

Kriticar Voja Marjanovic naglasava da je vaspitnost knjizevnosti za djecu njena prirodna osobina, pogotovo kad je u pitanju vaspitanje ukusa. I Marjanovic pouku u knjizevnosti shvata u sirem smislu: "Doduse, pojam vaspitnog ne mozemo sasvim iskljuciti iz njene sadrzine pa cak ni onda kad on nije izuzetno naglasen. To zato sto vaspitnost uvek znaci i saznajnost i obrazovnost mlade decje prirode." (Marjanovic, 1971, str. 11.)

U knjizi Uvod u knjizevnost za djecu i omladinu (poglavlje "O odnosu estetskog i pedagoskog") Novo Vukovic daje genezu ovog problema i njegov tretman u vremenskom luku od poslednjih decenija XIX. do osamdesetih godina XX. vijeka. U zakljucku ovog razmatranja Vukovic upozorava da u odnosu izmedju knjizevnosti za djecu i omladinu i pedagogije nije sve jasno i rascisceno, posto se ne moze zanemariti cinjenica da je ta knjizevnost "knjizevnost jednog uzrasta koji uci". (Vukovic, 1996, str. 51.)

Jos cjelovitije od Vukovica ovo pitanje razmatra Tihomir Petrovic u svojoj studiji Knjizevna kritika o srpskoj knjizevnosti za decu. Petrovic hronoloski prati tretman pedagoskog, didaktickog i moralistickog od pojave Dositeja Obradovica do savremenih stvaralaca za djecu i tvrdi da je, iako je ranije knjizevnost za djecu zaista shvatana kao sredstvo vaspitanja mladih generacija, u novijoj kritickoj teoriji doslo do bitnog pomjeranja od pedagoske ka estetskoj orijentaciji. Ne osporavajuci cinjenicu da knjizevnost za djecu sadrzi nesumnjiv obrazovni i vaspitni potencijal, Petrovic je sasvim decidan u stavu da je sustina ove knjizevnosti u antididakticnosti, to jest da ona "nije racionalna teorija niti sluskinja didaktike". (Petrovic, 1991, str. 50.)

Iz navedenog se moze zakljuciti da ni jedan autor koji se ozbiljnije bavio problemima knjizevnosti za djecu nije zaobisao pitanje pouke. To upucuje na to da pouka u ovoj grani knjizevnosti nije neko periferno pitanje, pogotovo ako je rijec o djelima nastalim u prethodnim epohama. Cak i kada se pristupi analizi najsavremenijih djela za djecu, tesko da se moze potpuno zaobici pitanje vaspitnosti, posto svako vrijedno knjizevno djelo, pored ostalog, necemu uci onoga ko sa njime uspostavi komunikaciju. Svakako, pod pojmom "ucenje" podrazumijevamo, pored saznajne, i njegovu estetsku i eticku komponentu.



Umjetnicka vrijednost Mikiceve naracije

Od deset knjiga Alekse Mikica, napisanih za djecu,1 svojom jednostavnoscu kazivanja, autenticnoscu poruke, sugestivnoscu i neposrednoscu izraza, izdvajaju se tri zbirke pripovjedaka: Suncana obala, Prijatelji iz Smogve i Zvonici i daljine, i samo o pricama iz navedenih zbirki bice govora u ovom radu.

Glavno inspirativno vrelo Alekse Mikica je njegovo seosko djetinjstvo, koje je bilo vrlo osobeno: tesko, sumorno, oskudno u svemu osim u nadi da ce buducnost biti vedrija i ljepsa. Ako se pogleda tematika ovih prica i nacin na koji pisac prezentuje svoje dozivljaje i vidjenja djetinjstva, moze se uociti da se on uveliko rukovodio Andersenovom devizom "da nema ljepsih prica od onih koje stvara sam zivot".

Cio niz Mikicevih prica predstavlja, da se poslulzimo rijecima Danila Kisa, "gorki talog iskustva" sticanog u mukotrpnim godinama djetinjstva. Pripovjedac se vrlo rano suocio sa velikim siromastvom u porodici, i to ga je na jedan nacin tistalo cijelog zivota. Upravo o tome on je napisao svoje najljepse price.

Mikiceve price izviru iz same srzi egzistencije. To su naracije o: teskim socijalnim prilikama u seoskim porodicama u vremenu izmedju dva svjetska rata (Lipov cvat, Kad jecam zuti, Beraci sljiva, Gonici stoke, Saputnici), najblizim clanovima porodice (Moja majka, Moja baka, Moj djed, Price moga djeda), skoli, skolskim drugovima i uciteljima (Moj drug Stojan, Neocekivani susret, Knjiga iz izloga, Moja uciteljica, Lovac divljih pataka, Veliki prijatelj, Teleskop), piscevom nezavidnom polozaju dok je bio sluga kod seoskih gazda (Nasa srna, Poklon, Bjelusa), prvim simpatijama (Nasa Kaca, Ivanka, Crvenokosa djevojcica, Sumarev sin), starcima, prijateljima djecaka i djevojcica (Kad jecam zuti, Prijatelji iz Smogve, Mlinar Matija), druzenju i iskrenom prijateljstvu sa zivotinjama (Nas Jesenko, Nasa srna, Moj dobri Cezar, Jasminkina ljubimica).

Price Kad jecam zuti, Lipov cvat i Mlinar Matija po snazi izrazenih emocija i dubini prodiranja u psihu djecaka koji prerano sazrijevaju ne zaostaju za pricama najboljih srpskih pripovjedaca za djecu: Branka Copica, Branka V. Radicevica, Desanke Maksimovic, Stevana Raickovica, Aleksandra Popovica i drugih. O vaznim momentima rasta i razvoja djeteta, kada ono, pod teretom zivotne zbilje, prestaje da se ponasa shodno svom uzrastu i pocinje da misli kao odrastao covjek, Mikic je zaista pisao nadahnuto i iskreno.

U antologijskoj prici Kad jecam zuti izrazena je cijela skala osjecanja jednog seoskog djecaka. Dilema: uzeti tudje i tako pomoci gladnoj braci i sestrama, ili se uzdrzati od kradje i najblize clanove porodice prepustiti gladovanju lajtmotiv je ove price. Dusevna prezivljavanja glavnog lika pracena su po fazama i detaljno su opisane djecakove reakcije u jednoj vrlo delikatnoj zivotnoj situaciji. Odigrava se prava drama u dusi djecakovoj dok razmislja da li da ukrade tudje kruske ili ne. Medjutim, zelja da pomogne svojoj gladnoj porodici nadjacava strah i stid.

Glavni pokretac djecakove akcije u prici Lipov cvat je takodje glad u roditeljskoj kuci. Razlika je samo u tome sto se ovdje do hrane dolazi zaradom a ne kradjom kao u prici Kad jecam zuti. Iako jos dijete, Mikic shvata tesku situaciju u kojoj se nasla njegova porodica, a posebno otac kao njen hranilac. Zelja da pomogne ocu u nevolji, budi djecaka iz letargije i on, na podsticaj svoga skolskog druga, bere lipov cvat da za novac dobijen od prve zarade kukpi kukuruznog brasna te tako, bar privremeno, unese radost medju gladju utucenu bracu i sestre.

Sjecanje na tesko djetinjstvo evocirano je i u prici Mlinar Matija. U njoj je obradjena tema slicna onoj u prici Kad jecam zuti, ali je lik mlinara Matije opisan cjelovitije od lika djeda-Sime. Matija je prikazan kao istinski prijatelj koji saosjeca sa siromasnim djecakom i pomaze mu da lakse podnese zivotne tegobe.

Posebnom toplinom odlikuju se price u kojima Mikic opisuje svoju majku (Poklon, Moja majka, Nezaboravne veceri). Kad se danas cita Mikiceva proza o zivotu zene i majke seljanke u vremenu izmedju dva svjetska rata, to lici na bajku, odnosno na, kako to lijepo rece Dragoljub jeknic, na "bajkovitu stvarnost" (Jeknic, 1994, str. 202). Iako znamo da Mikic nista ne izmislja, nama se ta stvarnost danas cini nevjerovatnom.

Majci kao istinskoj zrtvi brojne porodice malodobni sin nastoji da ublazi muku i gorcinu zivota. On bukvalno gladuje dok sluzi kod gazde da bi zastedio novac za koji ce joj kupiti pamukliju kako bi se zastitila od hladnoce dok pere susjetkama ves. I pored toga sto smo se danas osmakli od vremena o kome govori Aleksa Mikic, tema ove price i sada je aktuelna. Rijec je ovdje o snazno izrazenom sinovljevom osjecanju duga prema majci za sve sto je ona cinila za svoju djecu, a ta tema ima univerzalnu vrijednost.

Uprkos teskocama sa kojima se majke u Mikicevim pricama susrecu u zivotu, one su sacuvale najvaznije crte materinstva: golemu ljubav prema djeci, nesebicno trosenje snage i spremnost na odricanje svake vrste kad j u pitanju buducnost njihove djece. time one pokazuju najvisu mjeru ljudskosti. A majka je Mikicu najcesce i bila moralni uzor.

U grupi Mikicevih prica o majkama posebnu umjetnicku vrijednost ima prica Beraci sljiva. Iako samo u naznakama, u ovoj prici iskazana je drama jednog siromasnog seoskog djecaka koji radi preko svojih snaga i lisava se svga da bi sto prije zaradio povecu sumu novca neophodnu za majcino lijecenje. Zadrzavajuci se na detaljima djecakovog neobicnog ponasanja (povlacenje iz drustva, cutljivost, stednja na hrani) pisac daje izvanredno svjedocanstvo o snaznoj ljubavi sina prema majci. Momenat kda djecak Pero dobija pismo iz koga saznaje da mu je majka umrla i da je bila uzaludna njegova borba da zaradi novac za majcino lijecenje, opisan je zaista potresno.

Mikiceve price o majci su prave pjesme u prozi. Natopljene su osjecanjima ljubavi, divljenja i ponosa zbog majcinog podviznistva koje ne trazi nikakvu nagradu.

U portretisanju clanova porodice likovi djeda i bake takodje su zauzeli znacajno mjesto u Mikicevoj prozi. O tome svjedoce price: Moj djed, Bijeg iz vodenice, Vrsalica, Price moga djeda, Moja baka.

Prica Moj djed najneposrednije govori o odnosima izmedju Mikica i njegovog djeda. Iscekivanje djecakovo da upozna djeda, susret sa djedom, boravak u djedovoj kuci, ljubav i paznja koje djed ukazuje unuku, zastita unuka od maltretiranja i fizickog zlostavljanja od strane strica Simeuna - sve je to opisano sa velikom uvjerljivoscu. Mikic jednostavno kaze da su dani provedeni s djedom bili najljepsi dani njegovog djetinjstva i to se prihvata kao nepobitna istina.

U svojim uspomenama Aleksa Mikic, medjutim, ne opisuje samo ono sto je bilo lijepo za vrijeme boravka u djedovoj kuci. U cilju sto realnijeg predstavljanja toga perioda zivota on ne precutkuje ni ono sto je bilo neprijatno. Ljubav koju je djed ispoljavao prema unuku, izazvala je ljubomoru kod nesto starijeg strica Simeuna, koji je, iako poodrastao, jos uvijek bio dijete i ceznuo je za ocevim njeznostima.

Bez obzira na to koliko je volio djeda i koliko mu je bola nanio stric Simeun, Mikic ne osudjuje ni njega, nego saopstava istinu o ljudskoj prirodi. Ljubomora je kod Simeuna najprije rodila netrpeljivost a zatim i surovost. Ovo je jedinstvena pripovijetka u kojoj se sasvim iskreno i realno govori o slozenim odnosima medju clanovima porodice. Tu je prikazan lik covjeka koji ne zna da se nosi sa dvojnom ulogom koju mu je zivot nametnuo. Autor price Moj djed uspio je da svim osjecanjima (ljubavi, ljubomori, mrznji, osveti) da pravu mjeru i da jasno iskaze slozena dusevna prezivljavanja glavnih likova u prici.

U grupu prica o dozivljajima u porodici spada i osobena prica Babaja. Lik varalice Babaje gradjen je kao susta suprotnost liku Mikicevog oca. Dok lovac Babaja zivi od lazi i prevare, dotle Mikicev otac bezrezervno vjeruje u postenje i dobrotu svakog covjeka. Polazeci od svog patrijarhalnog shvatanja prijateljstva, Mikicev otac ne moze ni da pomisli da postoje ljudi koji i to mogu zloupotrijebiti.

Vazno je istaci da ova Mikiceva prica spada u rijetke njegove naracije koje sadrze humoristicne tonove. Po svome karakteru Babaja ima neceg zajednickog sa likom ujaka Save iz Stojsinovog romana Bioskop u kutiji sibica. Slicnosti su vidljive ne samo po nastojanju ovih likova da se predstave drugacijima nego sto oni jesu vec i po njihovoj bezobzirnosti u odnosu na svijet odraslih.

Iako je Babaja sa stanovista odraslih bezocni prevarant, djeca ga dozivljavaju drugacije, posto dolazi iz nekog nerealnog svijeta. Skitnica i beskucnik, on zaista i ne zivi zivotom svoje sredine. Medju naivnima on izigrava imucnog covjeka koji je vrlo "darezljiv" prema siromasnima. Da bi obezbijedio prenociste i veceru, on svraca u kucu Mikicevog oca, iako mu je odavno duzan odredjenu sumu novaca. Umjesto da dug vrati, on smislja novu bezoznu prevaru obecavajuci da ce, toboze, vec sutradan pozajmljeni novac vratiti u prehrambenim namirnicama.

Grohotan smijeh strica Simeuna nakon povratka iz Babajinog sela i obavjestenje da Babaja nema ni kuce ni imanja, pokazuje da djeca drugacije od odraslih shvataju postupke prevaranata i probisvijeta. Babaja je stricu Simeunu simpatican, jer nista ne shvata preozbiljno, pa cak ni svoj nezavidan materijalni polozaj. Djecak narator sve to posmatra i kazuje o tome nepristrasno trudeci se da istinito prenese reakcije svih aktera u prici, sto mu i polazi za rukom.

Fabula Mikicevih najboljih prica o zivotinjama smjestena je u vrijeme kad je on cuvao svinje bogatih sremskih seljaka u sumama na lokalitetu zvanom Smogva. U ovim pricama najcesca tema je ljubav prema zivotinjama sa kojima je Mikic tada istinski drugovao.

U prici Moj dobri Cezar kazuje se o ljubavi, povjerenju i prijateljstvu izmedju djecaka i pametnog konja Cezara. Razumijevanje izmedju djecaka i Cezara opisano je ovdje tako snazno da to poprima smisao zivota. Ziveci kod strogog i bezosjecajnog gazde, djecak je bio prisiljen da se za ostvarenje svoje humane namjere posluzi dobrim Cezarom. Kad se djecak, usljed pada sa konja nasao u velikoj nevolji, Cezar se pokazuje pravim prijateljem i spasava djecaka iz nezavidne situacije.

Nasa srna je topla prica o spasavanju laneta iz gvozdja koja je nevinoj zivotinji podmjestio neki lovokradica. Sve faze radnje, pocev od oslobadjanja i lijecenja nesrecnog laneta, preko dru/enja mlade srne i pastirskog psa Cige, prijateljstva izmedju srne i njenog spasioca do srninog povratka u divljinu i njene tragicne smrti, oslikane su vrlo sugestivno. Srninu smrt Mikic opisuje kao smrt dragog prijatelja: "Kad me primijeti, Srna pokusa da ustane, ali klonu. Podigoh rukama njenu glavu prema mjesecini. Nije se branila. Zahvalno me gledala velikim ocima. Iz njih su curile suze i slijevale se niz vilice. Blistale su na mjesecini. Milovao sam je, pritiskao njenu glavu na svoje grudi. U njenim ocima osjecao sam kao da me moli da joj pomognem. Bilo mi je tesko, ali ovog puta nisam mogao uciniti nista. Rana je bila smrtonosna."

Prijatelji iz Smogve su nastavak price o prijateljstvu izmedju covjeka i zivotinja, samo sto se ovdje kao ljubitelj zivotinja pojavljuje druga licnost. To je momcic Matija, koji takodje cuva svinje u Smogvi i koji se toliko zblizio sa zivotinjama da je naucio i njihov jezik.

U sasvim osobenoj prici Neprijatni gosti opisan je strah koji je Mikic dozivio prve noci kad je u sremskoj sumi ostao da spava u kolibi namijenjenoj slugama, cuvarima stoke. Uznemirenje koje su kod djecaka izazvali mrak i nocna tisina dostize vrhunac kada je cuo da se u kolibi, iako su i vrata i prozori bili zatvoreni, nesto krece. Pravi uzas dozivio je kada je, upalivsi lampu, ugledao zmije. Strah i pokusaj da se oslobodi neprijatnih gostiju iskazani su po fazama i vrlo upecatljivo.

Ovom pricom pisac upotpunjuje sliku teskoca sa kojima se susreo kada se nasao sam u ogromnom sumskom prostranstvu, potpuno nepripremljen na takve uslove zivota. maestralnim opisom straha kao slozene psihicke reakcije na nove, nepoznate situacije Mikic se pridruzuje velikim piscima koji su pisali o ovoj pojavi kod djece: Cehovu, Vorancu i Andricu.

Mikiceve price o zivotinjama Malinka i Bjelusa imaju slicnu tematiku i identicnu kompoziciju. Dok u prvoj Mikic opisuje kako se krava Malinka, koju je od bogatog seljaka njegova porodica dobila na cuvanje, iznenada izgubila i majku mu bacila u ocaj zbog tog sto je bila svjesna da nece moci otplatiti kravu ako se ona ne vrati, u drugoj je rijec o nestanku krmace Bjeluse iz copora svinja koje je Mikic cuvao u sremskim sumama. Gubitak krmace tesko ga je zabrinuo jer mu je gazda zaprijetio da ce mu za tu krmacu uzeti cijelu godisnju zaradu. Vrijeme iscekivanja da se Bjelusa vrati u copor za Mikica je bilo vrlo tesko, nepodnosljivo. Nezavidan polozaj sluge Mikic je u ovoj prici naslikao nizom detalja preuzetih iz gole realnosti, i upravo zato njegove slike i djeluju tako zivotno.



Pouka kao bitna komponenta Mikiceve naracije

U Mikicevom ne malom pripovjedackom opusu postoji jedan broj prica u kojima je poucnost vrlo naglasena. Takve su, na primjer, pripovijetke: Moja uciteljica, Knjiga iz izloga, Veliki prijatelj, Neocekivani susret, Moj drug Stojan, Lovac divljih pataka, Teleskop i dr.

Po zastupljenosti didakticnog izdvaja se prica Moja uciteljica u kojoj se stroga, okrutna, strasna uciteljica, zahvaljujuci samo jednom dogadjaju u skoli, kada se njen ucenik povrijedi na zardjale eksere u ogradi, preobraca u briznu, pazljivu i plemenitu osobu koja sve cini da spase povrijedjenog djaka. Zbog toga sto uciteljica u trenutku djecakove povrede postupa potpuno suprotno od onoga sto je on ocekivao, Mikic, kao da je i on ucitelj, porucuje svojim citaocima: ne sudite o ljudima samo na osnovu njihovih postupaka kad je sve normalno, nego sacekajte da vidite kakvi su kad se nadjete u nevolji.

LJubav prema knjizi i nastojanje da se do nje dodje i iz nje sto vise nauci tema je prica Knjiga iz izloga, Veliki prijatelj i Neocekivani susret. Knjiga iz izloga govori o dobrom ucitelju koji je razumio veliku zelju svoga djaka da ima novu knjigu. Po dobroti i razumijevanju Mikic lik ucitelja stavlja ispred lika svoga oca. Dok ga otac grdi sto je zastao pred izlogom, ucitelj postupa sasvim drugacije - trazi od oca da pusti djecaka da se vrate u knjizaru da bi mu kupio knjigu na poklon. I u ovoj prici pouka je dosta naivno i nespretno iskazana.

U Velikom prijatelju rijec je takodje o plemenitom ucitelju koji je shvatio djecakovu potrebu da cita knjige i omogucio mu da je ostvari. I tu je najprije ispricano kako je djecak u skoli dozivio neprijatnost, pa iza toga radost kad mu je ucitelj dao na citanje knjigu iz skolske biblioteke, posto je od "zatvorenika" saznao da je knjiga prouzrokovala njegov sukob sa drugom iz klupe.

U dobrom broju pripovjedaka Mikic se sluzi uproscenom kompozicionom semom: najprije isprica dozivljaj koji je dijete zabrinuo, rastuzio, pa i rasplakao, a onda slijedi opis ispunjenja zelje, odnosno radost. Takvu kompozicionu semu imaju i Knjiga iz izloga i Veliki prijatelj, a i jedan broj drugih Mikicevih pripovjedaka.

Posebno je u pricama sa tematikom iz skolskog zivota vidljiva prevlast pedagoskog nad umjetnickim. I u pripovijeci Moj drug Stojan opisan je nesvakidasnji vaspitni postupak seoskog ucitelja koji, kada iz pisma svoga ucenika Stojana Ostojica sazna razlog njegovog odsustva sa nastave, odlazi u grad, kupi nove opanke i poklanja ih Stojanu da bi on mogao da pohadja nastavu.

Mada prica Neocekivani susret ima specificnu temu, Mikic nije znao da tu okolnost iskoristi i da od materijala koji mu je stajao na raspolaganju sacini naraciju oslobodjenu poucnosti. Naprotiv, u ovoj prici moralisanje je doslo najvise do izrazaja. U prvom dijelu price opisan je Mikicev nezavidan polozaj dok je radio kao posluzitelj u seoskoj osnovnoj skoli. Uz teske posluziteljske poslove morao je da radi u domacinstvu uciteljskog bracnog para, bas kao da je bio njihov sluga, tako da mu ni malo vremena nije preticalo za citanje knjiga. Kako mladi posluzitelj nije odustao od namjere da se obrazuje, do konflikta sa poslodavcima je moralo doci. Kad je uciteljica zatekla Mikica u staji da cita, odmah je otpusten sa posla.

Da je Mikic na ovom mjestu zavrsio pricu, bio bi to njegov vrijedan doprinos osvjetljavanju odnosa izmedju imucnih i siromasnih, nadredjenih i podredjenih, gospodara i slugu. Ali, u ovom slucaju pisca umjetnika pobijedio je pedagog racionalista koji je imao potrebu da se obracuna sa zlobnom uciteljicom. Stoga pisac nastavlja da prica kako je mnogo godina kasnije, kada je on poslije Drugog svjetskog rata vec radio u redakciji velikog dnevnog lista, u posjetu mu dosla nekadasnja njegova poslodavca, sada vec stara uciteljica, i pokusavala da se opravda za svoje lose ponasanje, posto se, ocito, pokajala.

Kad ova prica ne bi imala drugi dio, mogli bismo da povjerujemo da u Mikicevoj prozi ne egzistiraju samo dobri ucitelji i uciteljice koji svojim djacima daruju knjige, kupuju nove opanke, pozivaju o svom trosku ljekara u selo da lijeci povrjedjenog ucenika, licno previjaju ranu svom uceniku nego i oni koji su sasvim drugaciji: bezosjecajni, oholi, pakosni.

Dosta poucnog sadrzi i prica Lovac divljih pataka, ali je ovdje pisac u prvi plan istaknuo odnose izmedju dva djecaka ‡ Vlade i Mirka, koji cas biavju dobri, a cas losi, zavisno od situacije koje namece zivot. I ovdje se u odnose medju djecacima uplice socijalni momenat, kao i u pricama: Sumarev sin, Slikar iz Smogve, Ivanka, jer do prekida druzenja medju djecacima dolazi onda kada Vlado dobije od oca pusku flobericu i pocinje da se ponasa superiorno i arogantno prema Mirku. Fabula price postavljena je tako da u njoj nesporazum medju djecacima uklanja jedan nesrecan slucaj u kome Mirko spasava svoga druga iz zaledjene rijeke. Piscu, medjutim, nije dovoljno samo to. Da bi iskazao pouku, Mikic pricu produzava i pokazuje da Vlado nije zaboravio Mirkovo dobrocinstvo. U znak zahvalnosti Vlado ce svome drugu pokloniti novu flobericu i time ga uciniti ravnopravnim u narednim njihovim igrama i avanturama. U prici je sve podeseno tako da dijete citalac bude nacisto kako treba sa se ponasa prema drugu.

Uz price u kojima je pouka iskazana eksplicite, u Mikicevom opusu je veci broj onih u kojima je vaspitno uspjesno ukomponovano u samo njihovo tkivo. Takve su, na primjer, gotovo sve njegove price o zivotinjama: Nasa srna, Moj dobri Cezar, Prijatelji iz Smogve, Bjelusa, Malinka, zatim price sa iz porodicnog zivota: Moja majka, Poklon, Moj djed, Bijeg iz vodenice, Moja baka i dr. U njima je Mikic pouku dao kao neodvojivi dio narativne strukture i tu se ona gotovo i ne primjecuje.
. . .

Uz tematsku skucenost i primjetnu jednolicnost u opisivanju dogadjaja i dozivljaja, Mikic je znao da uoci problem, da ga majstorski eksplicira i da se prema materiji obradjenoj u prici odredi na nacin prihvatljiv za djecu. U svojim prozama on nije siroko i duboko zahvatao zivot, nego se, najcesce, usmjeravao na opisivanje vlastitih dozivljaja u porodici, uzem zavicaju i krajevima u kojima je sluzio kod bogatih seljaka.

Daleko od teorijskih uporista pojedinih poetickih skola, Mikic je iz porodice i iz zavicaja ponio saznanje da prica vrijedi onoliko koliko je u stanju da predstavi sam zivot, da govori o onome sto muci i raduje obicnog covjeka. Otuda u njegovoj prozi toliko autobiografskog i stvarnosnog. Za razliku od mnogih pisaca koji su svoj curriculum vitae obavijali velom tajne, pred dobronajmernim citaocem ovaj pisac zaista nista nije skrivao iz svoje biografije. Naprotiv, piscevi licni dozivljaji u porodici, skoli i neposrednoj okolini bili su glavna gradja njegove proze, odnosno "zivotno jezgro oko kojeg se konstituise prica". (Turjacanin, 1978, str. 87.)

Mikic se, kao i drugi nasi pisci za djecu (Desanka Maksimovic, Branko Copic, Gvido Tartalja, Mira Aleckovic, Voja Caric, Arsen Diklic, Dusan Kostic i dr.), odazivao na zahtjeve vremena i dijelom svoga stvaralastva platio ceh sto ga je stavio u sluzbu aktuelnog trenutka. Ipak, dvadesetak Mikicevih prica pokazuje da je njihov autor umjetnik koji je znao da kaze bitne istine o covjeku i njegovoj egzistenciji. To je dovoljno da Mikica i danas smatramo znacajnim srpskim piscem za djecu.

LITERATURA:
  • Radovic, D. (1969): prividi i simboli u: tragom decje pesme, Novi Sad, Zmajeve decje igre - Kulturni centar.
  • Danojlic, M. (1976), Naivna pesma, Beograd, Nolit.
  • Milaric, V. (1979): Zapisi o decjem pesnistvu, Detinjstvo, Novi Sad, Zmajeve decje igre.
  • Marjanovic, V. (1971): Ogledi iz savremene knjizevnosti za decu, Beograd, Obelisk.
  • Vukovic, N. (1996): Uvod u knjizevnost za djecu i omladinu, Podgorica, Unireks.
  • Petrovic, T. (1991): Dete i knjizevnost. Kritika o srpskoj knjizevnosti za decu, Leskovac, Dom kulture "Zika Ilic Zuti".
  • Jeknic, D. (1994): Srpska knjizevnost za decu I, Beograd, MAK.
  • Turjacanin, Z. (1978): Kljucevi zlatnih vrata, Banjaluka, Glas.
    1) Aleksa Mikic objavio je sljedece zbirke pripovjedaka: Maramica (1950), Djecaci iz odreda (1953), Suncana obala (1954), Male price o velikoj djeci (1957), Prijatelji iz Smogve (1954), Price o malim borcima (1962), Zvonici i daljine (1975) i romane: Pjesma na Konjuhu (1956), Djevojcica sa plakata (1964) i Preko rijeke (1981).



  • DETINJSTVO 1/99

    design by: INternetClub