br. 1-2/2001


OGLEDALO KRITIKE


CJELOVITA STUDIJA O RAZVOJNOM PUTU
SRPSKE KNJIŽEVNOSTI ZA DJECU



(Tihomir Petrović: Istorija srpske književnosti za djecu, Učiteljski fakultet Vranje, Vranje, 2001)


Knjigom Istorija srpske književnosti za djecu Tihomir Petrović, profesor književnosti na Učiteljskom fakultetu u Vranju, pokazao je da izvrsno poznaje i kompetentno tumači razvojni put ove grane književnosti. U posljednjoj deceniji Petrović je objavio više knjiga u kojima je raspravlja o brojnim pitanjima iz ove oblasti (Dete i književnost – književna kritika o srpskoj književnosti za decu, 1991; Narodna književnost za decu kod Srba, 1996; Zmaj i srpska književnost za decu 1997; Mašta i igra: (pogled na srpsku književnost za decu XX veka sa posebnim osvrtom na delo Desanke Maksimović), 1998; Srpske pesnikinje za decu, 1999; Školski pisci, 1999) ali njegova najnovija knjiga predstavlja najcjelovitije sagledavanje onoga što determiniše prirodu književnog stvaralaštva za mlade.

O obimu i dubini Petrovićevog istraživanja na svoj način govore naslovi poglavlja u knjizi: Usmena književnost, Pogled na istorijske prilike, Doba prosvetiteljstva, XX vek: značajan korak napred, Jovan Jovanović Zmaj, Međuratna književnost, Književnost druge polovine XX veka, Književnost mašte i igre, Novi duh i izraz, Poezija novog vremena i senzibiliteta i Savremeni trenutak. Petrović, naravno, nije prvi izučavalac ovog vida književnosti (prije njega su to činili: Milan Šević, Sima Cucić, Slobodan Ž. Marković, Milovan Danojlić, Dragutin Ognjanović, Milan Pražić, Vladimir Milarić, Voja Marjanović, Dragoljub Jeknić, Zorica Turjačanin i dr.), ali ovaj autor je napisao najcjelovitiju istoriju književnosti za djecu, iznoseći na svjetlo dana i njene prapočetke, i njene mucave plodove iz prve faze razvoja, zatim rezultate vrijedne za poređenje za ostalim granama književne umjetnosti i, na kraju, vrhunske uzlete koje je ona ostvarila u drugoj polovini XX vijeka.

Istorija srpske književnosti za decu pisana je na osoben način – akribijom strpljivog naučnika koji je sabrao, analizirao i vješto prezentovao na hiljade podataka, ali i zanosom umjetnika odanog književnoj riječi koji i o djelima koje je odavno prekrio prah zaborava govori sa toplinom i pijetetom prema njihovim trudoljubivim stvaraocima. U poletnom i ekspresivnom izlaganju građe Petrović samo ponegdje ne uspijeva da, u odnosu na djelo i pisca, održi nužnu distancu, pa su se u takvim prilikama njegove ocjene pretvarale u hvalospjeve, kakav je, na primjer, tekst o „vječito živom karlovačkom đaku” Branku Radičeviću, dok je, u najvećem broju slučajeva, kritičar zadržavao potrebno odstojanje i sudio na osnovu činjenica, trezveno i odmjereno.

Petrović ima prezicnu vagu za mjerenje vrijednosti pojedinih djela bez obzira na to u kom su vremenu nastala. Istančanim čulom on vrednuje poetske, prozne i dramske tvorevine i to kako one koje su bile predmet brojnih prethodnih analiza tako i one o kojima on prvi izriče sud. Nijednom djelu ne pristupa šablonski i sa unaprijed formiranim mišljenjem o njegovom mjestu na rang ljestvici, nego ocjenu izriče nakon upoznavanja sa djelom i serioznog promišljanja šta je ono značilo u vremenu u kome je objavljeno a šta predstavlja danas kad je već smješteno u dijahronijski poredak. Posebna vrijednost Petrovićevog djela je u tome što je on u dužem periodu pratio uporedo književnu produkciju, radove objavljene u periodici, poetičke tendencije i domete, kritičku misao o književnosti za djecu, nastojanja istoričara, svojih prethodnika, da sagledaju magistralne pravce razvoja ove grane književnosti i da ukažu na veze koje su uspostavljane između srpske i evropskih književnosti. Kad je riječ o djelima pisane književnosti čiji su autori poznati, ova Istorija počinje prikazom radova Dositeja Obradovića namijenjenih srpskoj junosti a završava se osvrtom na savremeni trenutak u srpskoj književnosti za mlade koji obilježavaju autori različite životne dobi, ali čija su djela pisana u duhu onoga što interesuje djecu sa kraja XX i početka XXI vijeka. Evo samo nekih imena koja je kao reprezentante naveo autor knjige: Grozdana Olujić, Milovan Vitezović, Duško Trifunović, Vlada Stojiljković, Gradimir Stojković, Božidar Mandić, Dušan Pop Đurđev i dr.

Kao zreo naučni radnik Petrović zna da cijeni mišljenja i ocjene svojih prethodnika i savremenika, ali, i u slučajevima kad citira druge, on iskristališe svoj sud koji je, najčešće, validniji od onog na koji naslanja svoje zaključke. Broj navedenih djela i citiranih autora legitimiše Petrovića kao naučnog radnika koji široko poznaje oblast književnosti, posebno dječje. U radu informativne namjene, kakav je ovaj prikaz, nije moguće detaljnije analizirati sva poglavlja Petrovićeve knjige. Stoga ćemo se, ukratko, osvrnuti samo na neka pitanja koja smatramo bitnim za sagledavanje razvojnog luka srpske književnosti za djecu.

U Predgovoru knjizi autor je iznio svoje motive, razloge, namjere i dileme pri opredjeljenju za jedan tako krupan i značajan poduhvat. Odajući dužno poštovanje onima koji su se prije njega bavili ovim poslom (Milanu Ševiću, Milanu Bogdanoviću, Marku Ristiću, Simi Cuciću, Slobodanu Ž. Markoviću, Dragutinu Ognjanoviću i Dragoljubu Jekniću), Petrović konstatuje da je i njegov rad pionirski pokušaj konstituisanja istorije onog dijela književnosti koji je namijenjen djeci i omladini a sam čin njenog pisanja shvata kao „zadatak od opštenaučnog i nacionalnog značaja”.

Poglavlje posvećeno usmenoj književnosti osvjetljava mogućnosti prezentacije narodnih književnih vrsta mladima kao i recepciju te književnosti od strane tog uzrasta. Petrović analizira kako se poetske i prozne usmene vrste (uspavanke, razbrajalice, lazaljke, cupaljke, tašunaljke ređalice, rugalice, priče i pjesme o životinjama, pjesme o junacima i bojevima, bajke, basne i druge priče, te kraće gnomične forme: anegdote, izreke, pitalice, zagonetke) reflektuju u duši djeteta, zatim kako ono doživljava sadržaje i poruke koje je kroz vijekove ispredala narodna mašta podsticana i hranjena zbivanjima u realnom životu i kako se dijete odnosi prema onome što mu usmena književnost nudi bogatstvom svojih tema, sadržaja i formi.

U poglavlju Pogled na istorijske prilike Petrović je prvi od naših istoričara književnosti pokušao da sagleda položaj i tretman djeteta u srednjem vijeku i da odredi njegovo mjesto u literaturi toga razdoblja. On vrlo smjelo daje ocjene o totalnoj zapostavljenosti djetata kao recipijenta religiozne literature i sa svom ozbiljnošću ukazuje na bitno zaostajanje u razvoju književnosti za djecu kod Srba u odnosu na druge evropske narode. Ovdje je vrlo plastično opisan mrak koji je vladao u sferi duhovnog života u vrijeme robovanja srpskog naroda pod turskom vlašću. Ako su egzistirali neki oblici kulture i prosvjete, oni su bili pod apsolutnim uticajem crkve.

Doba prosvećenosti je vrlo značajno poglavlje ove knjige, jer se u njemu govori o začecima književnosti za djecu. Argumentovano i dokumentovano Petrović pokazuje kojim putem i na koji način se formirala dječja literatura kod Srba, kakav i koliki značaj su imali prevodi i prerade djela iz strane književnosti za stvaranje inicijalne svijesti o potrebi čitanja i o nužnosti edukovanja mladih putem knjige. Posebno je istaknut značaj prvih srpskih pisaca koji su, između ostalog, stvarali i za djecu: Zaharija Orfelina, autora prvog slovenskog bukvara i prvog književnog časopisa, Jovana Rajića, koji je sa njemačkog jezika preveo zbirku priča Cvetnik, Jovana Muškatirovića, značajnog „po sakupljačkom delu od izuzetne istorijske i folklorne vrednosti Pričte iliti po prostome poslovice, temže sentence iliti rečenija”. Sa velikim pijetetom u ovom poglavlju govori se o Dositeju Obradoviću kao prvom istinskom stvaraocu za djecu i kao pedagogu koji zna vrijednost književne riječi za formiranje zdrave i moralne čovjekove ličnosti. Osobito je naglašen značaj Dositejevih basni i prvog dijela njegove autobiografije Život i priključenija za utemeljenje novog žanra – književnosti za djecu kod Srba, kao i Dositejev uticaj na cjelokupni duhovni život srpskog naroda početkom XIX vijeka. Najveća zasluga Petrovića kao istoričara je u tome što je on sistematski pratio pojave, autore i djela koja su začinjala ovaj vid književnosti i što je iz tame XVIII i XIX vijeka iskopao cio niz književnoj i kulturnoj javnosti potpuno nepoznatih stvaralaca i djela za djecu. Prateći po etapama razvoj književnosti za djecu (faza prevođenja i adaptacija, faza traganja za originalnim izrazom u dječjoj literaturi, faza pretprosvjetiteljskog i prosvjetiteljskog obraćanja mladima sa ciljem da se utiče na njihovo moralno formiranje, faza stvaranja poučne poezije u kojoj didaktika dominira nad kreacijom), Petrović je znalački oslikao njen razvojni put od prvih proplamsaja i nagovještaja, preko najranijih knjiga i časopisa i naslovima i suštinom prikladnih dječjem interesovanju do već oformljenih stvaralaca (Luke Milovanova, Branka Radičevića, Jovana Sundečića, Đorđa Rajkovića, Jovana Subotića, Drage Dejanović, Petra Despotovića, Đorđa Natoševića, Jovana Grčića Milenka, Milorada Popovića Šapčanina, Stevana V. Popovića, Dimitrija Mite Neškovića, Nikodima Savića i brojnih drugih) koji su omogućili pojavu jednog Zmaja koji će ovoj grani književnosti trajno obezbijediti pravo građanstva među umjetnostima.

Poglavlje o Jovanu Jovanoviću Zmaju predstavlja Petrovića kao vrsnog poznavaoca djela ovog pisca i kao istoričara koji objektivno sudi i kad je riječ o tako velikim pjesnicima kakav je Zmaj. O čovjeku koji je postavio kamen temeljac srpskoj književnosti za djecu, Petrović je ispisao mnoštvo epiteta o tematskoj raznovrsnosti i bogatstvu slika njegove pjesme, o neprevaziđenoj komunikativnosti sa malim čitaocem, o versifikatorskoj umješnosti, o jezičkoj bravuroznosti, o humornoj obojenosti pjesnikovog diskursa sa mladima, o životnoj aktuelnosti i univerzalnosti poruka Zmajeve poezije, ali nije previdio ni mane kojih nije lišena ni pjesnička riječ velikog čika Jove: otvorena pouka, ponekad suhoparna misao, stihovanje sa tendencijom bez istinskog žara i emocije, razbarušen jezik, često neusaglašen sa osnovnim standardima. Kritičar je na kraju Zmaju odao dostojno priznanje za nemjerljiv doprinos ustoličenju književnosti za djecu u porodicu umjetnosti i njenom podizanju na nivo evropskih literatura ovoga žanra.

U elaboraciji građe Petrović je izgradio vlastiti kritički metod. njegove ocjene su jasne i sažete. Svježa leksika i na poseban način konstruisana rečenica daju posebnu draž Petrovićevom tekstu. Glavna naša primjedba Petrovićevom pristupu Istoriji srpske književnosti za djecu sastoji se u tome što ne dijelimo autorovo mišljenje da je ovoliki broj pisaca za djecu zaslužio da se nađe u ovoj knjizi. Jeste lijepo da se svakom stvaraocu istoričar oduži za bogaćenje riznice ove grane književnosti, ali se pri tome zbog mnoštva djela i autora ne ostavlja dovoljno mjesta za istinski vrijedna djela koja reprezentuju ovu granu književnosti. Mada imamo određene rezerve prema Petrovićevim ocjenama izrečenim o pojedinim piscima i djelima (što je sasvim prirodno), dužni smo da istaknemo i pohvalimo njegovu istrajnost u izučavanju ove književne oblasti, nesebično ulaganje napora da se zaokruži razvojni put jednog važnog rukavca književnosti, profesionalnost u pristupu ovom poslu, intelektualno poštenje u postupku vrednovanja pisaca i djela. Petrovićeva knjiga je jedna od malobrojnih koje su posvećene istoriji osobene grane srpske književnosti i stoga predstavlja vrijedan doprinos književnoj nauci. njen autor je vrlo seriozno opisao dvovjekovni razvoj književnosti za djecu: markirao njene matične tokove i meandre, uspone i padove, glavne pokretače razvoja, ali i epigone i trabante, konkretna umjetnička ostvarenja i teorijska uopštavanja u ovoj oblasti, pojave koje su bitno uticale na produkciju i kvalitet djela za djecu, riječju, sve ono što bitno određuje prirodu i karkter ove grane umjetnosti. Ovako koncipirano djelo, pored naučne, imaće veliku upotrebnu vrijednost. Ono će sigurno biti nezaobilazna literatura ne samo naučnih radnika koji će ubuduće izučavati stvaralaštvo za djecu i omladinu nego svih onih koje bude interesovala umjetnička oblast čiji je predmet dijete i djetinjstvo.

Cvijetin RISTANOVIĆ


DETINJSTVO 1-2/2001

design by: INternetClub