br. 1-2/2001


STVARAOCI I POJAVE


Milan R. MARKOVIĆ:
NAUČNOFANTASTIČNA PRIČA
KAO AUTENTIČNA LITERATURA


Anđelko Ristić je jedan od rijetkih bosanskohercegovačkih savremenih dječjih pisca koji se ogledao i u naučnoj fantastici. U svojim poznim godinama (1990) objavio je knjigu Čovječuljak s bradom, ispod čijeg naslova stoji naznaka: naučnofantastična priča. Pisac je, očigledno, dugo nosio ovu svoju prozu, pisao je promišljeno i bez žurbe, stvorivši naučnofantastičnu pripovijest od zavidne umjetničke vrijednosti. Profesor Ivan, čudni starac, taj čovječuljak s bradom, sav svoj život posvećuje traganju za tajnom krša u svome bezvodnom planinskom kraju, negdje na jugu, kako bi ga učinio pitomim i plodnim. Još od svojih čobanskih dana, kad je napustio rodni kraj i otišao u svijet, on se nosio mišlju kako da utoli žeđ krša. U tom svom traganju, kao kakav junak iz bajki, on je snabdjeven neobičnim rekvizitima – šarenim čašicama, čarobnom iglicom-cjevčicom, nevidiš-kabanicom, a u njegovim ogledima pomaže mu i div-Nevidiš. U svome dnevniku, on će objasniti kako je došao do tih čarobnih stvari:

„U groznici učenja i traženja sile kojom bih umilostivio otvrdlo srce krša, otkri mi se snaga Nevidiša! Ona, silna i zagonetna, darova mi iglicu-cjevčicu. Uz njenu pomoć stvorih gorski napitak i ogrnuh se nevidiš-kabanicom.”

Šarene čašice omogućuju profesoru Ivanu, i njegovom učeniku Radanu, da se smanjuju i povećavaju kad se iz njih napiju vode, a uz pomoć nevidiš- -kabanica oni postaju nevidljivi. Profesorova tajna zanijela je dječaka Radana, koji je opsjednut željom da u svojoj krševitoj njivici gaji ruže, a profesorovi saradnici u Institutu svi su bili opčinjeni čarolijom njegovog traganja. Uporni ogledi i eksperimenti profesora Ivana, i u Institutu i na terenu, najzad su krunisani željenim rezultatom: uz pomoć zmija, na čija su tijela bile pričvršćene plastične cjevčice, iz podzemnog jezera potekla je životodavna voda. Tom slavlju nije prisustvovao tvorac čitavog ovog čudesnog poduhvata, profesor Ivan, koji je, istog dana, na neobjašnjiv način, nestao.

U pripovijedanju o životu i o naučnim traganjima profesora Ivana, Anđelko Ristić je napustio hronološko izlaganje, ukrštajući u priči različite vremenske planove, čime je postigao izuzetnu plastičnost i dinamičnost pripovijedanja. Rascjepkanost priče na veće i manje odvojene fragmente doprinijela je njenoj većoj koherentnosti, pri čemu je došla do izražaja ekonomičnost izlaganja, a kombinacija različitih vremenskih rakursa uslovila je da se mnogi momenti radnje podrazumijevaju. Lik čovječuljka s bradom prikazan je ne samo opisom njegovog izgleda i prikazom njegovih postupaka, nego i kroz priču drugih o njemu, pomoću njegovog dnevnika, kroz novinske izvještaje, a naročito kroz viđenje njegovog učenika Radana Petrovića, čiji životni put od seoskog čobančeta do inženjera, uz nesebičnu pomoć profesora Ivana i njegove požrtvovane žene Jelene, predstavlja okosnicu pripovijesti Čovječuljak s bradom. Srećno pronađena fragmentarna forma pripovijedanja u Ristićevoj prozi Čovječuljak s bradom praćena je i modernim, upečatljivim izrazom, čija temperatura ne opada tokom cijele pripovijesti tako da na njenih šezdesetak stranica nema padova ni praznih mjesta. Saživljen sa svakim detaljem svoje naučnofantastične priče, pisac postiže maksimum izraza, upotrebljavajući izuzetno slikovita poređenja i metafore, poput ovih u rečenicama:
„Stijenje, nabreklo kao goveče zasićeno djetelinom, samo je čekalo da mu popuste spone, pa da se rasprsne u hiljade sitnih dijelova...” „Vrelina prži goli kamen, pucaju mu vezovi, cijepa se lišajem i mahovinom opšivena haljina otvrdle planine.”

Zahvaljujući svim tim eminentno književnim izražajnim sredstvima, Ristićeva naučnofantastična priča Čovječuljak s bradom doživljava se kao autentična literatura. Opčinjen piščevim izražajnim majstorstvom, i odrasli čitalac prati sa povjerenjem i zadovoljstvom uzbudljivu radnju ove naučnofantastične priče. Posebnu draž prozi Anđelka Ristića Čovječuljak s bradom daju njena nedorečenost i tajanstvenost, a njena visoka umjetnička vrijednost postignuta je i time što pisac nije insistirao na utilitarnosti naučnih traganja profesora Ivana. Na završnim stranicama priče, ostvaren je san ovog čudnog čovječuljka s bradom: neplodni sivi planinski krš pretvoren je u pitominu, sa jezerom u sredini livade, otuda stižu kamioni natovareni cvijećem i južnim voćem i povrćem, ali mukotrpni i neizvjesni put kako se stiglo do toga važniji je od željenog rezultata...


DETINJSTVO 1-2/2001

design by: INternetClub