br. 1-2/2001


KNJIŽEVNOISTORIJSKI PROCESI I RAZVOJNE ETAPE U SRPSKOJ KNJIŽEVNOSTI ZA DECU XX VEKA


Zorica TURJAČANIN:
USPON SE NASTAVLJA
(Roman za djecu u Republici Srpskoj)


Prije tačno deset godina u tekstu Decenija uspona (Detinjstvo 3–4/1991) govorili smo o razvoju romana na teritoriji Bosne i Hercegovine. Taj period od 80-ih do 90-ih godina prošlog vijeka u svakom pogledu je bio značajan jer je nakon višedecenijske dominacije ratne teme i ideološki kodificirane forme i formule vrste značio oslobođenje dugo sputavane stvaralačke energije, izazov da se napusti zacrtana via regia i do subjektivno postavljenih literarnih ciljeva krene vlastitim stazama koje nisu zapamtile tragove prethodnih putnika u neispitano. Vrijeme ispunjeno traženjem i radoznalostima donijelo je niz značajnih inovacija, formalnih i sadržajnih, pružilo toliku raznolikost oblika da je gotovo svaki roman bio ispisan vlastitim stvaralačkim pismom.

Roman kao oblik koji se organizuje od svega što nije on sam, oblik nepredvidljivog metaboličkog potencijala kadar da od svega čega se dotakne stvori literarnu supstancu, da je kondenzuje, kombinuje, sintetizira u svojevrsni literarni sinkretizam kao da je čekao svojih pet minuta da se izvuče iz čaure, okrilati i poleti u susret izazovima.

Sa dječjom radoznalošću on je najprije odlučio da ispita neprikosnovenost fabule, događaja čije uzročno-posledično zajezgravanje i vremensko-prostorno razgranjavanje čine, mislilo se, okosnicu literarne organizacije velike pripovjedne forme za najmlađe. ljubica Ostojić je u romanu Zašto dubiš na glavi, Danijele najprije promijenila perspektivu gledanja na stvari, pružila prizore izokrenute zbilje u kojoj je ostalo vrijeme, ali se sve izazovno obrušilo u apsurdnost nepostojećeg stanja utemeljenog u dječakovoj odluci da razmakne zidove svoje skučenosti i dozvoli mašti da sve izokrene, poremeti, zaljulja, dovede u „vodenu ravnotežu” igre i slobode. I Dečak sa ključem oko vrata istog autora donosio je originalan zahvat, prelistavanje i prekrojavanje literarnih uzoraka prethodnih čitanja. Ostojićeva se, naime, poslužila istom stvaralačkom dosjetkom čiju je efektnost ispitao i Miroslav Nastasijević u romanu Ko je isk’o princa. Oboje su koristili identični „krojni arak”, ali su svoje kreacije realizirali od drugačijeg materijala, on od istočnjačkih i narodnih bajki, ona iz djela modernih bajkopisaca koji mjeru maštovitosti postižu snagom individualne imaginacije.

Eksperimente sa fabulom izvodio je i Ranko Risojević. njemu je najprije zasmetalo neizbježno prisustvo predmeta pripovijedanja. U Dječacima sa Une on nastoji da pokaže da „predmet” djela nije dio pokućstva, npr. sto, koji se može premještati, pokretati sa jednog mjesta na drugo. Predmet će se otkriti na kraju djela. Predmet je priča sama. Predmet je pripovijedanje. Zato on uvodi niz junaka oko kojih razastire gustu auru jezika, puštajući da oni pričanjem ostvare svoju psihičku i egzistencijalnu konkretnost.

Risojevićevo poigravanje oblikom prisutno je i u romanu napisanom za opkladu. Naime, Alija H. Dubočanin i Risojević su odlučili da na „ljetnju temu” napišu roman koji bi bio što je moguće više oslobođen fabularnog oklopa koji guši pokretljivost i disperzivnost asocijativnih smjerova kazivanja. Rezultat „olakšavanja” fabule je bio zavidan: Dubočaninova fabula je mogla da se sažme u jednu rečenicu, Risojevićeva – u jednu sintagmu.

Dječaci sa Une su, za razliku od Priče velikog ljeta, napravljeni od autobiografskog materijala. Od iste doživljajne supstance, istih likova, scena, situacija, ali promjenom osvjetljenja, rakursa, otvaranjem skrivenih kanala snovitog i dosvjesnog Risojević je Sablasnim šinjelom stvorio djelo koje je stvarnost razobličavalo do mjere otkrivanja suštine koja je u prethodnim romanima bila zakrivena indiferentnom fasadom „reda i poretka”. Šteta je što se Sablasni šinjel pojavio neposredno pred rat, kada nikome nije bilo do literarnih kritičkih raspredanja i kada je okrutnost dejstava i sa neba i sa zemlje svaki korak Republike Srpske činilo prvom borbenom linijom. Tako je jedan od najboljih romana srpskih pisaca preko „plemenite međe” prošao bez adekvatnog odjeka i ocjene.

I dok je u Dječacima sa Une i Pričama velikog ljeta Risojević išao za minorizacijom fabule, njenom marginalizacijom u literarnoj ukupnosti romana, u Trojici iz zrikovije primijenio je suprotan postupak. On je romansirao basnu pokazujući da je u prostoru fikcije sve moguće.

I pisci nesrpske nacionalnosti su u deceniji pred rat pokazivali nesvakidašnju prodornost prema neistraženim prostorima romana. Irfan Horozović je tako često na horizontu čitanja imao Luisa Kerola. Dok je Kerol, npr., Alisu situirao u prostor svjesnog i nesvjesnog, stvarnosti i snova, ovaj autor je u Vauvanu uključio i nadsvijest. Kerol je, poznato je, volio da pozajmljuje forme, da se zabavlja primjenjujući pravila društvenih igara na kompozicionu organizaciju svojih djela. Alisa počiva na pravilima igre karata, a Kroz ogledalo priznaje pravila igre na 64 polja. (Izazovu crno--bijelih kvadrata neće odoljeti ni matematičar Risojević, ali će njegova šahovska priča nastati kasnije) Horozović je, po uzoru na nadrealističkog maga, Mađioničarem u zemlji domina dopunio kolekciju romana igara.

Halid Kadrić i Kemal Mahmutefendić vuku radnju u granična područja „tabu” tema, prvi u psihologiju i fiziologiju buđenja spolnosti, drugi odvlačeći svoje nedozrele junake iza brave, u svijet prestupnika, ljudi u zavadi sa zakonom. Iskorak izvan kruga „dječjih” tema bio je popraćen i specifičnim kompozicionim rješenjima, umnogostručavanjem perspektiva, svojevrsnom rašomonijadom ili paralelnim nizom događaja i njihovih skrivenih doživljajnih odjeka.

* * *

Republika Srpska kao državno-pravni entitet srpskog naroda u nekadašnjoj Bosni i Hercegovini izvojevana je ratom, a međunarodno verifikovana Dejtonskim sporazumom. njena društvena i politička istorija je kratka i burna, s događajima koji se nižu takvom dinamikom da svaki dan bilježi svoju malu istoriju.

Razumije se da su ratna dešavanja najprije temeljno raskinula sve veze među narodima Bosne i Hercegovine ostavljajući im samo dijalog oružjem. Nekadašnja „braća po ulici” zaboravila su jezik suživota. Nastupilo je doba velikih dioba, nacionalnih, vjerskih, političkih, ali i onih koje su se nekad smatrale integrirajućim faktorom koegzistencije naroda.

Ni literatura za djecu nije ostala izvan stvarnosti. Rat je prekinuo liniju uspona koji je kulminirao koncem devete decenije. Oslobođene energije zla i destrukcije, borba za očuvanje nacionalne egzistencije ili ponekad i gole biološke supstance zaustavili su razvoj velikih formi. Dramatika vremena podsticala je zapjenušane lirske oblike, povratak gusala, pa priču, anegdotu i svjedočenje, ali za roman nije bilo ni uslova ni vremena.

Kada je oružje, najzad, umuklo, istorija romana za djecu u Republici Srpskoj je mogla da počne. Učiteljica života mnogo toga propusti kroz svoje prste da bi samo izabranima ovjerila propusnicu za sjećanje. I kao što je skoro svaka godina prethodne decenije donosila makar jedno djelo vrijedno čitalačke i kritičke pažnje, tako je i kraj milenija požurio da što prije nadoknadi ono što je ratom bilo zaustavljeno ili onemogućeno. Prvi je startovao veteran Jovo Lubardić koji je 1997. objavio roman Dječak i njegov štit, 1998. pojavljuje se Mjesec pričalica i mudrac kompjuter Slobodana Jankovića, 1999. pred nama su Rana treperenja Ranka Dunđera, a 2000. obilježava prvi dio autobiografije Mjesec nad Vrbljanima Slobodana Jankovića koji je za ovo ostvarenje dobio „Kočićevo pero” i Ivanovo otvaranje Ranka Risojevića koje je osvojilo nagradu Politikinog zabavnika.

Naučeni da nakon velikog ratnog potresa još dugo pratimo njegova literarna odjekivanja, očekivali smo da se sa reprizom istorijskog „ljudoloma” obnovi i talas ratnog romana tim prije što u ovom ratu nije bilo pozadine i što je svaki pojedinac bio akter sudbinske drame naroda. Pokazalo se, međutim, da je pred surovošću zbivanja djetinjstvo ustuknulo. U romanu Dječak i njegov štit Jove Lubardića smrt se podmuklo uvukla između dvije riječi i dva koraka ljudskog hoda. Čovjekov život se srozao na bauljanje po krtičnjacima podruma i ruševinama jučerašnjih zdanja, pokretnu metu nišanskih sprava i recku na spisku nevidljivog snajperiste.

Međutim, iako je objema nogama gazio ulicama srušenog grada i osjećao u nosnicama miris paljevine i baruta, Lubardić nije posrtao po tlu naturalističkog svjedočenja, iako mu se ono samo lijepilo za pero. Utrobu mraka mogli su da prosvijetle samo fenjeri mašte. Izlaz je postojao u svjetlosti, dakle, u ljubavi, i Lubardićev junak je, pritiješnjen stradanjem i smrću, kroz kapije proživljenog užasa mogao da se otisne u bajku ili očaj, ali je, na sreću, imao dovoljno snage za zalet koji ga je uzdigao na onaj horizont stvari na kojem se snaga ne mjeri kalibrom vatrenog oružja nego moćima duše i srca.

Lubardić je, očito, ovaj roman morao napisati da bi pokazao da zlo ne može biti vječno i da, s druge strane uperene cijevi, ipak stoji čovjek, negdašnje dijete, za koje možda postoji obala spasenja.

Mjesec pričalica i mudrac kompjuter Slobodana Jankovića je prvi roman u „dječjoj” konkurenciji. Potpisavši svojim imenom desetine knjiga (kraćih proza, romana, a zatim humoreski i aforizama) ovaj čovjek jakog uma i britkog pera nije želio (bar za sad) da piše roman sjećanja, autobiografski igrokaz kome filter nostalgije ublažava optiku ruralnih obzorja utiskujući mu obol utopije i idile.

Takva slika, čak i uz postojanje dobrog zapleta i obaveznog humornog začina, ne bi imala dozu aktuelnosti, blizine života u koje savremeno dijete traži svoj put odrastanja. Želimo reći da dječji roman, više nego pjesma, osjeća potrebu da se veže za konkretnost jednog doba, za stvarnost koja okružuje mališane, moguće perspektive njegovog ljudskog ostvarivanja. Naravno, roman se ne obavezuje na faktografsko poštovanje činjenica jer su one artikli za jednokratnu upotrebu, roba sa vrlo ograničenim rokom trajanja. Čak i vjerne slike rata, npr., tek su stranice zaborava ako ne uspiju da se vinu do univerzalnih situacija, stanja i trajanja u kojem je pojedinačni doživljaj asimilovan u sveopšti pokret misli i materije. Roman, dakle, treba da ostvari sintezu svevremena djetinjstva kao psihološke činjenice i konkretnosti u kojoj „mali čovjek” prepoznaje „svijet koji jeste i koji ga okružuje”.

Janković je želio da netom minule prizore rata potisne iza granica zaborava. njegov cilj je bio da ispriča jednu krajnje neobičnu, razbarušenu, začuđujuću priču u kojoj se u veseloj, karnevaliziranoj gunguli, na vašaru na granici svijetova, između sna i jave, magije i tehnologije, prošlosti i budućnosti rješavaju ona pitanja koja čine temelj ljudske egzistencije ili ključ sudbine u kojoj se, po nedokučivom receptu, miješa transcendentalno i empirijsko, ono što je „pisano” i od čega se ne može pobjeći i ono na šta čovjek može djelovati svojom mišlju, voljom i akcijom.

Taj obuhvativi dio priče, oslonjen na svakidašnjicu života, podsjeća na poznatu ogradu iza koje se prostire zagonetni vrt mašte. Glavni junak je dječak iz susjedstva, devetogodišnjak, učenik osnovne škole koji se ne razlikuje od svojih vršnjaka sa kojima dijeli uzbuđenje fudbalskih terena i čar druženja koje pruža više od igre. Jankovićevo djelo sintetizira elemente realističke priče obogaćene iskrama mašte i humora, ali i bajke i naučne fantastike. No, to nije sve.

Piščeva misao poput vrlo jakog magneta privlači najrazličitije čestice, meteore i kosmičku prašinu, legende i folklorna vjerovanja, istočnjačka učenja o inkarnaciji i seljenju duša, mistična čaranja i psihoanalitička poniranja ispod praga svijesti, fenomene vantjelesnog putovanja, saznanja o spiralnom karakteru vremena ili mjesečevom uticaju na ritam i intenzitet čovjekovih fizioloških funkcija i psihičkih stanja. Slijedeći putokaz intuicije, ali oslanjajući se na znanja iz oblasti medicine, fiziologije, astronomije, drevnih religija on je „rehabilitovao” Mjesec i ukazao na njegov identičan učinak na Zemlju i čovjeka. Čovjek, pak, kao mikrokosmos ili minijaturni model planete, čija je fizička građa sastavljena ne samo iz istih elemenata nego i njihovog identičnog omjera, podložan je djelovanju njegovih energija čija koncentracija kulminira u doba mijena što omogućava dječaku da Mjesečevu priču prati na kompjuterskom ekranu i onda kada nestane struje.

Povećana propustljivost sna pogoduje putovanju kroz vrijeme, vozom-vremeplovom koji vodi do djetinjstva ljudskog roda, do onih presudnih istorijskih čvorišta koja treba naučiti kroz igru da se ne bi na javi reprizirala svojim krvavim intenzitetima. Povratak je možda i put regresije, života prije života, kojim bi se u narednoj inkarnaciji zaobišle neke prepreke i ispravile nepotrebne greške.

Vodeći svog junaka kroz stanje sna, svijesti i polusvijesti autor je priči navlačio različite kostime koje je krojio kako od rijektih, skupih materijala ljudske radoznalosti tako i od onih koji se sa ovakvom namjenom gotovo i ne koriste.

Šala, vic, geg, kalambur, dosjetka tiskaju se sa molskom romansom o mrtvim ljubavnicima ili novinarskim zanimljivostima o lopovu koji je otkriven na osnovu otiska uha. Svuda je prisutan nehajan ali bistar piščev pogled koji poređenjem izuzetnog i banalnog, uzvišenog i prizemnog maštu drži pod kontrolom, spremnost da ružno i gorko upakuje u foliju smijeha, iznenađenja, otrgnutu stranicu priručnika za tumačenje (proricanje) sudbine.

Posljedica svega je, naravno, izuzetno bogatstvo, preobilje detalja, pitoresknih scena, jezičkih prskalica, intenzivnih čulnih podražaja od kojih se vrti u glavi kao na ringišpilu. Ali, ispod svega se krije vrlo ozbiljna poruka. Život nije tek dar i ukrašena rođendanska torta. U njemu se čovjek susreće sa opasnostima i preprekama, putevi su puni slijepih krakova i raskrsnica. Treba mnogo mudrosti da se izbjegnu greške, ne padne na prvom životnom ispitu.

Jankovićevo djelo potvrđuje da za novim motivima ne treba, kako je tvrdio Hoze Ortega i Gaset (José Ortega y Gasset, 1883–1955) pišući o modernim romanima, tragati kao za tankim žilama zlata u dubokim rasprslinama stijena. Stvarajući roman od svega što nije on sam, Janković je već u Čovjeku od magle, npr., pokazao čudesni metabolizam žanra sa neograničenom moći razgradnje i nove sinteze koja rezultira serijom unikata u kojima inspiracija i tehnologija savjesno odrađuju svoj dio posla.

Kako tzv. „dječje” stvari već odavno privlače pažnju i odraslih, to se, s obzirom na receptivnu razinu čitaoca, može zaključiti da je roman „super” (za Mišine vršnjake, naravno), ali i uzbudljiv, provokativan, višesmislen i višesmjeran, da cilja na maštu i razum, filozofiju, religiju, politiku, ljudsku i božanstvenu komediju života. Poslije njega svaki povratak „pričama za dobru djecu” djeluje odbojno. Autorima treba da je jasno da ni mališani nisu više sa tako malim zahtjevima. Za sve je potrebna „adekvatna mjera emocionalne energije”, mašte i zanosa, ali i intelektualne snage i spisateljskog umijeća da bi se postigao autentičan kvalitet koji je u stanju da izazove ali i zadrži interes malih čitalaca.

Mjesec nad Vrbljanima (2000) istog autora dočaran je kao san ostarjelog dječaka na obali zavičajnog potoka. U prvom dijelu to je autobiografska ispovijest djetinjstva, odrastanja, budnih sanjarija ispod zmajevih krila, bajka izatkana nitima mjesečine. U djelu Janković slika davne pejzaže srebrnastim i tamnim prahom uspomena. Iako se u centru priče nalazi lični doživljaj, iako dakle priča pretenduje na autentičnost, ona samo potvrđuje Bašlarovu misao da su naša sjećanja daleko od običnih uspomena jer sjećanjem čovjek ponavlja djetinjstvo ljudskog roda.

Ni mladi Ranko Dunđer nije želio da piše roman koji će, poput gipsanog korita, zarobiti pričanje pravilima, oduzeti mu pokretljivost mašte i slobodnu cirkulaciju krvnih elemenata slika, asocijacija, riječi i muzike. Naravno, autor nije smio gubiti iz vida da je roman za djecu „zatvoreno” djelo čije su granice i dopiranja predvidljivi receptivnim moćima najmlađih čitalaca. Zato je odmah morao odbaciti sve one složene postupke organizovanja literarne materije koji teže da iz temelja promijene prirodu književne umjetnine, da je, na određeni način, kako reče Milorad Pavić, učine „reverzibilnom” poput arhitekture ili slikarstva koji nisu „jednosmerne ulice” kojima je saobraćaj (pristup) neizbježno diktiran zadanim pravcem, od početka prema kraju, bez skretanja i zaustavljanja.

U Ranim treperenjima Dunđer je najprije odbacio fabulu, ali nije dokinuo vrijeme. Nema centralnog događaja, zapleta koji svojom moćnom gravitacijom drži na okupu krupno komađe i životna zrnca na samoj periferiji zbivanja. Literarna materija gubi konzistentnost, postaje rastresita, pokretljiva, vezana samo za trenutak kada neki slučajni podsticaj probudi uspomene na lica, prizore, „davnu javu” događanja djetinjstva.

Pisac je djelo zamislio ne kao „kuću sa više ulaza” (Pavić) nego kao dječji voz koji se, mada bez šina, zaustavlja na većim i manjim, značajnijim ili slučajnim stanicama sjećanja. Čitalac-putnik nije dužan da krene sa početne stanice ili se vozi do kraja (te stanice i nema u voznom redu odrastanja). On može vožnju prekinuti kad i gdje želi, preskakati godine ili prečicom dolaziti do onih „tačaka” koje obećavaju uzbudljiviji čitalački doživljaj. Akvareli sjećanja nose u sebi svoju dovršenost, svoje emotivno i kolorističko jezgro, treptaj što traje ispod spuštenih trepavica intenzitetom sjećanja koje nije nikad posve podudarno sa konkretnošću događanja i likova preko kojih vrijeme, kao preko starih zidova, nabacuje nove slapove boja.

U stvari, prilaz ranim djetinjskim pejzažima nosi u sebi svojstvo svjetlosne zrake koja aberira lomeći se na dodiralištu različitih optičkih, iskustvenih gustina. Zato je u takvim naknadnim slikama sve čistije, zgusnutije, zračnije nego na pretrpanim peronima svakodnevnih putovanja. Dunđerov lirski senzibilitet otkriva se kao tanani filter koji, iz obilja jednog prošlog života, odvaja talog gorčine i prvih dječjih strahova od posebnog mirisa koji ispuštaju prizori čiju osnovnu supstancu određuju mašta i slutnja.

Iako su Treperenja nastala iz želje da se za uvijek sačuva prvotni pogled i izvjestan osmijeh nevinih godina, pisac nije mogao da zaobiđe – smrt koja je pritajena, zaklonjena iza običnih stvari i riječi, uporno sastavljala mozaik sa likom dječakova brata. Njeno prisustvo poput tamnog konca skrivenog treperavom igrom lirskih perli „razmotano” je od početka do kraja djela, od davnog košmarskog sna o djetetu koje nejakim ručicama, u ropcu, grebe sa unutrašnje strane teškog poklopca mrtvačkog kovčega do scena u kojima brat, poput svijeće, tinja svoje posljednje dane na samom pragu mladalaštva.

Doživljaj smrti relativizira održivost svih saznanja, otkriva da je jedini spas u toploj i zaklonjenoj luci uspomena, izgrađenoj od treperenja i nestvarnosti. Ranim treperenjima Ranko Dunđer je ispunio međuprostor između dječje i tzv. „ozbiljne” literature pišući iz doživljajnog ugla dječaka koji spontano i emotivno reaguje na rane izazove života, ali koristeći se umjetničkim postupcima i sredstvima koja zadovoljavaju izoštrenije kriterije probirljivijeg čitalačkog auditorija.

Još uvijek korak iza vodećih (Lubardića i Jankovića, a naročito Risojevića) Dunđer je potvrdio da ima talenta i znanja, ali i vremena koje je njegovo značajno stvaralačko preimućstvo.

Dunđer je, vidimo, uveo u roman temu smrti. Tamni prizvuk prisutan je i u Ivanovom otvaranju, romanu kojim je Ranko Risojević, ponovo, pokazao da je neprevaziđen u domišljanju novih prostora i postupaka romaneskne gradnje. Podsticaj za ovo djelo doživio je davno kada se kao student matematike, zaljubljenik u rješavanje problema, našao u situaciji da odigra partiju šaha sa jednim slijepim dječakom. Nadnijet nad crno-bijelom pločom on je osjetio kako se pred njim razmiče vrijeme i misao ponire u tamnost. Osjetio je intenzivnu koncentraciju psihičke energije koja ga zapljuskuje sa druge strane ponornog šahovskog borilišta. Partiju je remizirao, ali je taj utisak dešavanja čuda ostao u njemu kao problem koji je dugo čekao razrješenje. Priča je neobična (začudna), ona je u isto vrijeme bajka i novela o šahu te psihološka studija pronalaženja dragocjenog stabilizacionog utega na delikatnoj vagi psihičke ravnoteže hendikepiranog dječaka. Risojević sa puno takta prati dešavanje u duši djeteta koje sa užasom konstatuje da će do kraja života ostati u mraku sljepila. Gubljenje vida obrušilo se na njega kao najveća moguća nesreća, rušenje svijeta i progon u studen i samoću.

Pisac pokazuje kako gubitak jednog čula intenzivira osjetljivost drugih, kako svijet, osim ovog šarenog, dinamičnog, razbarušenog oblika koji se nudi našim očima kao dominantna dimenzija njegovog ispoljavanja, ima još bezbrojna skrivena lica, govor stvari koji zagledani u svjetlost i ne čujemo. Risojević pokazuje kako bolno dječakovo privikavanje na tamu tako i nastojanje da zvukom, mirisom, opipom savlada neprijateljstvo stvari i pronađe prihvatljivu mjeru odnosa sa okruženjem.

Ali, kao što slijepi pjesnik „vidi” i ono što njegov okati sabrat i ne naslućuje, nevid neće smetati Ivanu da se otisne u polje čiste duhovnosti, u prostor u kome se susreću filozofija, mudrost i mistika, koji je sam tvrđava sa bezbroj kapija, personificirana svevremenost života i kondenzovani trenutak vječnosti. Risojević je Ivanovim otvaranjem napisao djelo za pamćenje, povukao pravi potez i nametnuo se na čelo malog, ali odabranog društva romanopisaca za djecu u Republici Srpskoj. Još da kažemo da bi se Lubardiću, Jankoviću i Risojeviću uskoro mogao pridružiti i Gojko Vujanović koji nakon Tajne velike bare može ozbiljno da računa na kandidaturu za društvo najboljih.

Da li je ovo istorija ili niz svjetiljki na horizontu vremena? Između pojava i djela nema povezanosti. Tajna je u kreativnom potencijalu stvaraočeve ličnosti. Vrijeme neće stati, ali neizvijesno je da li će naredna decenija donijeti korak naprijed ili možda dva koraka nazad. Odgovor ne znamo, ali to nas ne sprečava da postavljamo stalno nova pitanja. Uostalom, od viška pitanja glava ne boli.




DETINJSTVO 1-2/2000

design by: INternetClub