br. 1-2/2000
|
Milan R. Marković: Čudesna mašta čuvenog italijanskog dječjeg pisca Đanija Rodarija (1920–1980), ovjenčanog Andersenovom nagradom, svoj najveći razmah doživjela je u njegovoj knjizi Đip u televizoru i još nekoliko svemirskih priča. Kao podloga, poslužila su joj naučna i tehnička dostignuća dvadesetog vijeka, posebno epohalni čovjekovi uspjesi u istraživanju svemira. U ovim pričama, među kojima naslovna "Đip u televizoru" i "Delfina na plesu" imaju antologijsku vrijednost, osmogodišnji dječak Đanpjero Binda, zvani Đip, iz Milana, upada u televizor i, pretvoren u elektromagnetski talas, luta nebeskim prostranstvima brzinom svjetlosti, doživljavajući, za nepuna dva dana, nevjerovatne doživljaje; svemirska bića, u letećim tanjirima i u vasionskim brodovima, stižu na Zemlju; na Zemlju, u nepoznatom avionu, slijeće, neposredno uoči Nove godine, i Vrijeme, u liku avijatičara; ljudi sa Zemlje odlaze u raketama na druge planete, na zabavu, pa čak krstare svemirom i u drvenoj letećoj kući... Sve ove, i druge avanture junaka Rodarijevih priča – ljudi i svemirskih bića – djeluju stvarno jer im autor daje uvjerljive motivacije: Đip ulijeće naglavačke u televizor gonjen nekom nepoznatom silom (ljekari su tu bolest nazvali televizionitis), a svemirska bića dolaze na Zemlju zbog toga što uslovi života na njihovim planetama postaju nemogući – jednoj prijeti opasnost od otapanja leda, a drugu počinje da prekriva led, jer joj se sunce hladi. (Motiv priče "Sve je počelo sa jednim krokodilom", u kojoj se stanovnici planeta Zerbe, Morve i Zoke pojavljuju na Zemlji iz komercijalnih razloga, kao predstavnici svojih konkurentskih firmi za proizvodnju sapuna u prahu i deterdženta, mada djeluje kao parodija, nema literarne uvjerljivosti). Bića sa drugih planeta, inače, veoma su slična ljudima – imaju dvije noge, dvije ruke, glavu, mogu da se prerušavaju u krokodile, slonove, ćurane, a neka su u stanju da se toliko smanje da ih više od trideset miliona može da stane u jedno čudno zelenkasto jaje! Između Zemlje i drugih planeta uspostavljena je takva živa komunikacija, pa se sirota djevojka Delfina, iz Modene, junakinja već spomenute antologijske priče "Delfina na plesu", koja predstavlja svemirsku verziju stare bajke o Pepeljugi, udaje za mladog predsjednika Venere. Iako je Rodarijeva nesputana mašta u knjizi Đip u televizoru i još nekoliko svemirskih priča smjelo uzletjela u beskrajna svemirska prostranstva, pisac je ostao čvrsto vezan za zemaljsku stvarnost koja mu je, uostalom, neuporedivo poznatija od tajanstvenog kosmosa. Iako su fantastične, njegove priče su neodvojive od stvarnosti, počinju i završavaju se u njoj. Otuda ono brižljivo datiranje vremena kad se Đip sručio u televizor, kad je Karleto Paladino, prodavac suvenira ispod tornja u Pizi, ugledao na nebu leteći tanjir, kad je piscu pozvonio na vrata krokodil... O tome svjedoči i navođenje mjesta radnje u pričama, i obilje karakterističnih pojedinosti iz svakodnevnog života. Na tom fonu, fantastični događaji i doživljaji postaju još uvjerljiviji. Pripovijedanje kipti od duhovitih upadica i smiješnih zgoda, a, uz to, protkano je blagom ironijom i autoironijom. U tom tonu, pisac saopštava i umjetničke istine o životu, poput one da "pacijentovo mišljenje ne važi na operacionom stolu", ili da "dati riječ budalama nekada je isto što dati šećer magarcu". O svojoj knjizi Đip u televizoru i još nekoliko svemirskih priča, u njenom predgovoru, Rodari kaže da ona nije poučna već je zabavna, i da njenu pouku treba naslutiti. Nošen kovitlacem njenih fantastičnih događaja, čitalac će, kao pouke, zapaziti piščevo uvjerenje da dijete vrijedi više od tri hiljade miliona vasionskih raketa ("Đip u televizoru"); da uvijek negdje ima sunca koje blista i iznad najstrašnijeg uragana, samo treba stići do njega ("Leteća kuća"). Čitalac, na kraju, dolazi do saznanja da Rodarijeva svemirska fantastika nije sama sebi cilj, da je ona izmaštana radi djece kojoj pripadaju piščeva naklonost i ljubav... |
design by: INternetClub
