br. 1-2/2000
|
Nikola Vukolić: Pol Azar je uporedio bajke sa bistrim dubokim ogledalima na vodi kroz koji pogled seže do prvih godina čovječanstva. Azarova bistra metafora potcrtava dva relevantna svojstva bajki: njenu izuzetnu starost i svojevrsnu istinitost fantastičnih vizija koje odslikavaju, na nivou primitivne svijesti, realnost čovjekove situacije u jednom tuđem i nepoznatom svijetu. Bajka predstavlja zrak duhovne svjetlosti koja dopire iz djetinjstva ljudskog roda, dakle najdubljih slojeva čovjekove svijesti, najstarijih "zapisa" njegovog pamćenja. U nepoznavanju svega oko sebe, suočen sa tajnom od čijeg rješenja, kao od zagonetke koju sfinga postavlja Edipu, zavisi njegova vlastita egzistencija, čovjek je pokušao da nađe odgovore, ali ti odgovori su, pred polisemijom svijeta, i sami morali biti isprepleteni od mnogo smisaonih niti da bi mogli da se upredu u obuhvatnu metaforu života i prirode. Najprije se, naravno, javio mit koji je težio za univerzalnim rješenjima. On je korespondirao sa zemaljskim i kosmičkim, sa ljudskim i božanskim, materijalnim i duhovnim. Junak mita je dolazio iz nadrealnog svijeta, ali je djelovao u realnim okolnostima. Junak bajke koja je nastala raspadanjem mita običan je čovjek doveden, stjecajem fantastičnih, čudnovatih okolnosti, u situaciju da, uz pomoć magijskih sila i nadnaravnih zaštitnika i savjetnika, postupa kao volšebnik, neki daleki potomak bogova čija je zadaća prevashodno ljudska: da pobijedi zlo i unese svjetlost u tamni vilajet zajedničkog postojanja. Skučenost koja je zaklanjala vidike i tama neznanja, nemogućnost da se izađe iz vlastite kože i dosuđenog udesa, koji je uvijek bio ovjeren pečatom tragizma, nagnali su čovjeka da potraži izlaz u zemlji čudesa, iza granica mogućeg, u predjelu sna, svuda gdje ga ne može stići gravitacija ništenja i poraza. Bajka je dakle bila neka vrsta terapije od pesimizma i očaja i dragocjena pilula koja je pojačavala imunitet i pružala razloge čovjekove borbe sa destruktivnim silama koje su ugrožavale njegov opstanak. Pradavna bajka je bila na tragu nekim istinama i ona je zadovoljavala intelektualne i emotivne potrebe našeg davnog pretka. Međutim, stvarnost svijeta i života postajala je sve složenija i bajkovita priča "nastala u praskozorje ljudske mašte" sve je više zaostajala za galopirajućim ritmovima novog poretka stvari. Ona je sama pokušala da se prilagodi, prestruktuira, izmjeni, saobrazi sa dominantnim misaonim i literarnim strujama, da iz mora zaborava isplovi na pučinu novih pitanja, rasprostre se između svijesti i podsvijesti, znanog i neznanog, konačnog i beskonačnog, da se utemelji kao literarni fenomen nepredvidljivih razvojnih mogućnosti. Jer, davna bajka, po Čapeku, nije bila književnost nego pričanje, fluid koji je imao očaravajuće djelovanje na slušaoce. Ali, to ipak nije bilo dovoljno. Bajka je imala pretenziju da svojom literarnošću zadobije vlast nad vremenom u onom obliku u kojem je umjetničko djelo, u odnosu na kratki ljudski život, a pogotovo trenutak pripovjedne čarolije, trajan (Ars longa, vita brevis). Zato je morala da pronađe pravi način otkrivanja čuda koje leži u osnovi svih stvari. Transcendentalna fantastika drevnih kazivanja počela je u djelima bajkopisaca najprije da se obogaćuje novim materijalom preuzetim iz života koji je, poštujući još zatečene pripovjedne uzuse, skretao magnetnu iglu prema realnosti. Pero i Puškin još su zadržali prepoznatljiv koncept naslijeđene skaske koja ipak, u njihovoj interpretaciji, nije bila čardak ni na nebu ni na zemlji, već je imala oslonca u njihovom svekolikom literarnom iskustvu. Andersen je čudo tražio (i nalazio) svuda oko nas, Kerol je zemlju čudesa otkrivao u teško dostupnim predjelima sna, Desanka je gradila bajkovite zamkove "od samih istina", Ćopić je od autobiografskog materijala svog grmečkog djetinjstva stvarao zamaštane priče ispod zmajevih krila. Igra zrnaca pijeska ili dah vjetra, hod mrava ili jesenji let posljednjeg lista, sitni pokreti i zbivanja na margini našeg opažanja pokretali su stvaralačku imaginaciju Stevana Raičkovića. Branko V. Radičević je u svojim bajkama rješavao krupne probleme čovjekovog odupiranja otuđenju, a Grozdana Olujić, poput Zlatoprste, veze svoj sjajni vez i priprema gozbu duha na zlatnim tanjirima svojih bajki. Svi ovi stvaraoci pronašli su svoju "formu i formulu" bajkovite priče. Nastala u djetinjstvu čovječanstva, njegovoj zori, bajka se nameće kao duhovna potreba kasne djece jedne "stareće civilizacije". Doba bajke nije prošlo. Nastupajući milenij proširuje njene mogućnosti, podstiče račvanje prema sferi naučne fantastike koja je tehnicizirana bajka budućnosti i prema unutarnjem kosmosu bića koji tek u metaforičkom ogledalu skaski može da otkrije svoje zakriveno i nepoznato lice. Za roman je rečeno da predstavlja anticipaciju budućeg razvoja cjelokupne književnosti. Za bajku se može tvrditi da je to rod koji će dovesti do definitivnog približavanja literature za djecu i odrasle jer ona se obraća zajedničkom biću ljudskog izvan konkretnosti pojedinačne biografije, izvan atributa istorijskog vremena, izvan geografskih specifičnosti, izvan sumnji i zabluda. Bajka vodi prečicom do iskustva i mudrosti, ali snažnih emotivnih uzbuđenja. Zato nam je sve više potrebna. |
design by: INternetClub
